Irska četvorka ponovila je besprijekorno odsviran nastup, no za razliku od prvog dana, interakcija s iznimno raspoloženom publikom bila je mnogo bolja


Za razliku od nastupa u nedjelju, 9. kolovoza, kojim se U2 potvrdio kao velemajstor spektakla, ali kojemu je nedostajala prava interakcija s publikom, drugi zagrebački koncert donio je sve što su posjetitelji očekivali od benda, od emotivnijeg pristupa nastupu preko stadionske himničnosti do filigranski usklađenih elemenata spektakla.

Prema očekivanju, veći dio publike drugog dana bili su istinski fanovi banda, oni koji su sve napravili da bi došli do ulaznice, dok su gro publike prvoga dana činili ipak oni kojima je više do rock spektakla, a manje do samog benda.

To, dakako, ne znači da je prvoga dana koncertu nazočila manje vrijedna publika, no utisak je da se bend morao mnogo više truditi animirati je, pa su tako valjda uporabljene sve tehničke dosjetke pauka ili hobotnice (već kako tko naziva golemu konstrukciju iznad pozornice), dok su drugog dana ipak malo štedjeli na efektima.

Prvoga dana kao da nije bilo bisa, bez obzira na to što se bend oprostio od publike, nego je sve izgledalo kao režirana pauza. Drugog dana posjetitelji su dobili klasična dva bisa: prvi je uključivao samo pjesmu One, a drugi je bio već tradicionalan za ovu turneju: Ultra Violet (Light My Way), With Or Without You i Moment of Surrender.

Snažnijem dojmu drugog koncerta pridonio je i set od tri pjesme koje su raspametile publiku: Mysterious Ways, I Still Haven't Found What I Looking For, s umetnutim refrenom klasika Stand By Me na kraju i izvrsna akustična verzija skladbe Stuck In a Moment You Can't Get Out Of, na kojoj je i The Edge vokalno pridonio.

Na kraju izvođenja Mysterious Ways Bono je iz publike izvukao djevojku koja je rekla da se zove Simona, na opće oduševljenje publike koja je skandirala njezino ime, no riječ je o režiranome nastupu, već viđenome na turneji.

Na drugome koncertu nisu izvedeni Elevation, Until The End of The World i Stay (Faraway So Close), a One je pomaknuta na kraj koncerta, čime se dobilo na dinamici nastupa.



Osim toga, Bono nije citirao refren skladbe Rock The Casbah skupine The Clash usred Sunday Bloody Sunday, a prilikom nabrajanja hrvatskih gradova, izostavio je Rijeku, ali je dodao Dubrovnik. Repetirao je i stihove O lijepa, o draga, o slatka slobodo prije izvođenja pjesme Magnificent, a rekao je i još nekoliko prigodnih riječi na hrvatskome, uključujući: Hvala, krasni ljudi, i završno: Doviđenja!

Pred oko 60.000 ljudi, kao i prvog dana, drugi nastup U2 u Zagrebu uistinu može ponijeti titulu koncerta desetljeća. Ono što je osobito oduševilo jest zaista izvrsna publika koja je na mjestu koje iz tjedna u tjedan na tribinama obilježavaju niske strasti, poklici mržnje i netrpeljivosti i nerijetko neprimjereno ponašanje pokazala kako jedan ružan stadion može postati lijep u svakom smislu te riječi.

I baš zato može se reći da je U2 zabilježio pobjedu na domaćem terenu, čemu su pridonijeli svi, od organizatora, preko članova benda do svakog posjetitelja.

 

Tekst - Bojan Mušćet/Tportal.hr
Foto - Tportal.hr